Manastir Svete Paraskeve u Zagrebu
Na živopisnim zapadnim obroncima Zagrebačke gore Medvednice, poznatijim pod nazivom Sveti Duh, nalazi se manastir posvećen Prepodobnoj mati Paraskevi. Istorijat manastira usko je povezan sa životom i radom Srpske pravoslavne crkvene opštine zagrebačke i hramom Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu.
Višegodišnji crkveni odbornik i tutor Đuro (Georgije-Đorđe) Avirović, trgovac i školski dobrotvor, kupio je 31. maja 1866. godine od zadruge Zubak iz Odese veliki posjed od 7 jutara na Svetom Duhu za 1300 forinti. Tu je sazidao kuću i gospodarske zgrade, a na jednom dijelu zemljišta je zasadio veliki vinograd. Avirović je na posjedu živio do svoje smrti 26. aprila 1890. godine. Testamentom, koji je sačinio 26. decembra 1888. godine, posjed na Svetom Duhu, kao i 15 000 foritni (koliko se u trenutku smrti nalazilo na njegovom računu) ostavlja „općini na uživanje po svagdanjem parohu na ovoga korist, uz uslov da se imade izlučiti 150 foriti, kao godišnja potpora najvrednijem Srbinu preparandu, u prvom redu slušaocu koje srpske preparandije.“
Sveti Dositej vodi brigu i o siročadi smeštenoj u manastiru i o njihovom školovanju
Prvi mitropolit novoosnovane Eparhije zagrebačke (1931.) bio je sveti Dositej (1932.-1945.). On je na imanju Đure Avirovića osnovao prvi ženski manastir u Eparhiji. Manastir je osvećen 16/29. marta 1936. godine i posvećen je prepodobnoj Paraskevi.
Zamisao svetog Dositeja bila je da manastir ima za cilj da ublaži bijedu, koja se naročito u ovim poratnim vremenima javlja kao ljuti bič, koji udara slabe. Manastiru je dakle cilj moliti se za sirotinju, pomagati sirotinju, primati u svoje redove nezaštićene djevojke, koje bi se željele posvetiti Svetoj Paraskevi i primiti monaštvo, i primati u svoje općežitije pod krilo Svete Petke nezaštićene udovice blagočestiva srca na doživotnu opskrbu, uz oštetu bilo novčanu bilo na teret neke zadužbine, zavjetovane manastiru. A poslije, dok se manastir materijalno obezbijedi, pomogao bi pravoslavnu siromašnu djecu brinući se za nju.
Za prvu nastojateljnicu – upraviteljicu manastira, sveti Dositej postavio je monahinju Tasiju (Tatjanu Prokopjuk), ruskinju iz manastira Hopovo na Fruškoj Gori koja je sa još nekoliko ruskih monahinja došla u Zagreb. Monahinja Tasija (u postrigu rase i kamilavke: Tatjana Prokopjuk), rođena je 1875. godine u selu Zabolote (Holmska gubernija, Rusija).
U sestrinstvu manastira Svete Petke u Zagrebu živjele su i Ruskinje: shimna monahinja Sava (Nikolajevna-Vojnovič), monahinja Leonida (Ivanonovna) i monahinja Evdokija (Makijevna). Prve srpkinje postrižnice manastira bile su monahinja Savatija (Ana Suša) iz Dalmacije i monahinja Magdalena (Milica Romić) iz Bačke, koje je sveti Dositej zamonašio uoči manastirske slave 1938. godine. Sutradan, na dan spomena Svete Petke, svetitelj je služio arhijerejsku Liturgiju na kojoj mu je sasluživalo zagrebačko sveštenstvo.
U besjedi je istakao “Kad god sam se pomolio u svome i svoga naroda teškom životu Svetoj Petki, uvijek nam je pomogla. Tako i vi, braćo i sestre, deco moja duhovna, radite svagda u svome životu moleći se i zavjetujući Svetoj Petki u svojim teškim prilikama, pa ćete sigurno kod nje naći pomoć. Ona će dati zdravlje, sreću, mira, radosti i zadovoljstva našoj otadžbini i vama.”
Iz časopisa Pravoslavni branik o životu zagrebačkih monahinja u to vrijeme saznajemo:
“U manastiru bi bilo daleko više monahinja i poslušnica da je manastir veći i da bolje materijalno stoji, jer gotovo dnevno se prijavljuju nove kandidatkinje. Sve monahinje žive strogim manastirskim životom provodeći život u molitvi, čitanju pobožnih knjiga, postu, radu i poslušnosti. Neke se monahinje spremaju za bolničarke, a sve druge se bave ekonomskim poslovima. O manastiru vodi brigu njegov osnivač i blagodej, Njegovo Visokopreosveštenstvo G. Mitropolit Dositej. On vodi brigu i o siročadi smještenoj u manastiru, i o njihovom školovanju. Manastir je siromašan, i u njemu se živi od rada monahinja i doprinosa pobožnih pravoslavaca.”
Zagrebačka Crkvena opština financijski je pomagala manastir o Božiću, Vaskrsu i manastirskoj slavi. O manastiru se staralo i pravoslavno sveštenstvo, udruženja srpskih žena i pravoslavni zagrepčani.
Zagrebačka Crkvena opština finansijski je pomagala manastir o Božiću, Vaskrsu i manastirskoj slavi. O manastiru se staralo i pravoslavno sveštenstvo, udruženja srpskih žena i pravoslavni zagrepčani.
Manastirski tutor je od osnivanja manastira do 1945. godine, bio Rus Jakov Vasiljevič Kapelanik (1888.-1974.).
Arhipastirski rad svetog Dositeja i misionarska djelatnost manastira Svete Petke prekinuti su 1941. godine, proglašenjem Nezavisne države Hrvatske (NDH). Nakon mitropolitovog hapšenja u Zagrebu, maltretiranja i prebijanja, kao i interniranja u Beograd, nastala su iskušenja i za manastir Svete Petke. Monahinja Savatija (Suša) odmah je po proglašenju NDH protjerana u Srbiju. Ruske monahinje ostale su u manastiru do završetka Drugog svjetskog rata.
U manastiru je tokom rata spas iz jednog od dječijih logora smrti pronašlo sedam srpskih djevojčica (Darinka Borovac, Đurđica Krnjak, Jovanka Krnjak, Zora Narančić, Vidosava Sekulić, Ankica Stanković i Jovanka Tadić).
Završetak Drugog svjetskog rata za sestrinstvo koje je ostalo u manastiru bio je ujedno i početak novog stradanja. Polovinom maja 1945. godine, manastir je poharala grupa naoružanih partizana predvođena Bogoljubom Rapajićem. „Oslobodioci“ su uništili ikonu Svete Petke i kandilo koje je gorilo iznad ulaznih vrata. Razbijena je i mramorna ploča sa nazivom manastira. Iste noći monahinje su nasilno odvedene uz jaku oružanu pratnju. Jakova Vasiljevića su nakon nekoliko dana vratili u manastir, ali je i on ubrzo protjeran. Manastir je opljačkan, a pored dragocjenosti tada je nestala i manastirska arhiva. U manastirsku zgradu smjestila se Narodna milicija, a cijeli kompleks služio je kao streljište (milicijski poligon).
Protjerana nastojateljica monahinja Tasija (Prokopjuk) sa sestrinstvom otišla je u Beograd, a zatim na Frušku Goru gdje je umrla 13. jula 1951. godine, u manastiru Feneku.
Državni sekretarijat za unutrašnje poslove Narodne Republike Hrvatske krajem maja 1945. godine oduzeo je Crkvi konak i zemljište, nakon čega je dogovorena „minimalna“ zakupnina. Manastir je vraćen u vlasništvo Eparhiji zagrebačkoj sredinom 1956. godine, a već krajem 1958. godine stupio je na snagu Zakon o nacionalizaciji kojim su manastirski konak i zemljište nacionalizirani. Manastirski posjed bio je dat u zakup inženjeru Ivanu Šiftaru na pet godina.
U proljeće 1962. godine Mitropolit zagrebački dr Damaskin (Grdanički) pokrenuo je postupak za izuzimanje od nacionalizacije manastirske zgrade i imanja. Državne vlasti su osporavale da je to ikada i bio pravoslavni manastir. S obzirom da je arhiva „nestala“ 1945. godine uslijedio je dugotrajni proces povratka manastira u crkveni posjed.
Velikim zalaganjem i požrtvovanjem advokata Đorđa Ilijća, člana Eparhijskog savjeta zagrebačke eparhije, i podrškom mitropolita dr Damaskina, Eparhiji zagrebačkoj priznato je vlasništvo nad manastirom Svete Petke, a iz manastirskog konaka je iseljen stanar koji je u njemu živio. Ubrzo je mitropolit osnovao Odbor manastira Svete Petke u Zagrebu 1968. godine i započeta je obnova konaka. Odbor su činili: mitropolit dr Damaskin (Grdanički), zagrebački paroh Jovan Nikolić, advokat Đorđe Ilijć, advokat Vladimir Ivković, dr Anđelko Vujatović i Gojko Bundalo.
Iz izvještaja prote Jovana Nikolića saznajemo kako je tekao početak manastirske obnove: „Odbor manastira Svete Petke 1968. započinje period obnove, sakupljanja priloga i zamašnih popravki na oštećenom objektu. U suterenu kuće adaptirane su prostorije za kapelu, a iz poklona dobrotvora popunjen je namještaj i kućni inventar u šest manastirskih soba. Iz dobrovoljnih priloga koji povremeno stižu vrše se i dalje popravke. Nedavno je obnovljena fasada na cijeloj zgradi, betonirana terasa, uređena kanalizacija i sl. Sada predstoje veći radovi na konačnom uređenju kapele, postavljanje ikonostasa, crkvenog inventara i dr. kako bi se omogućilo redovno bogosluženje.“
Srpskoj pravoslavnoj Crkvenoj opštini u Zagrebu gotovo sva imovina bila je oduzeta i nije bilo sredstava ni za najneophodnije radove. U to vrijeme još uvijek je u Zagrebu bio priličan broj pobožnih Ruskinja od čijih priloga je u kapeli izrađen ikonostas kao i ikone u oltaru.
Za prvu poslijeratnu nastojateljnicu manastira Svete Petke imenovana je monahinja Varvara (Božić). Sa njom je živjela i monahinja Ksenija (Šešlak) koja je došla iz manastira Tavne 1971. godine. Sestrinstvo su činile još i igumanija Serafima (Miloradović) sa dvije monahinje koje su morale napustiti manastir Svetog Spasa u Makedoniji zbog nacionalnog opredjeljenja.
Zagrebački Srbi su 1971. godine uredili manastirsku portu posadivši brojna stabla. Ispod njih su stavljali po grudu zemlje donijete sa pokloničkih putovanja iz mnogih srpskih manastira: Mileševe, Studenice, Gračanice, Pećke patrijaršije, Dečana, Deviča, Ostroga, Morače, Savine, Krke, Krupe, Ozrena, Dragovića…
Nakon smrti mitropolita Damaskina, u periodu od 1969. do 1977. godine, Eparhijom zagrebačkom administrirao je Episkop slavonski Emilijan (Marinković). U vrijeme njegovog administriranja preduzeta je i prva poslijeratna obnova ove svetinje. Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve u julu 1977. godine izabrao je arhimandrita Jovana (Pavlovića) za vikarnog Episkopa lepavinskog Patrijarhu srpskom Germanu (Đoriću), sa tim da bude i administrator upražnjene Eparhije zagrebačke. Kao Episkop lepavinski, vikar patrijarha srpskog Germana, vladika Jovan nekoliko godina je živio u manastiru Svete Petke. Brigu o obnovi i životu manastira episkop Jovan vodio je i nakon izbora za Mitropolita zagrebačkog 1982. godine.
U manastiru svete Petke nalaze se četiri mramorne ploče sa natpisima o osnivanju opštežića 1936. godine i imenima prvih monahinja, kao i spomen ploče ktitorima Đuri Aviroviću i Teodoru Č. Pavloviću, te manastirskom tutoru Jakovu Vasiljeviču Kapelkinu.
Podizanje moderne zgrade Srpske pravoslavne Gimnazije na manastirskom imanju
Tokom ratnih dešavanja 1991. i 1992. godine, manastir je dvaput opljačkan. Po završetku rata (1995.), u njemu privremeno borave jeromonah Makarije (Mandić) i jeromonah Danilo (Ljubotina), klirici Eparhije gornjokarlovačke.
Zakonom Republike Hrvatske o denacionalizaciji koji je donijet 2000. godine, Srpskoj pravoslavnoj Crkvenoj opštini zagrebačkoj i manastiru Svete Petke vraćen je dio oduzete imovine. Na manastirskom zemljištu podignut je 2011. godine kompleks Srpske pravoslavne opšte gimnazije “Kantakuzina Katarina Branković”.
O manastiru Svete Petke u Zagrebu od 2014. godine neposredno se starao Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Perić), koji je u to vrijeme bio izabran za mitropolita. Njegovo ustoličenje obavljeno je 13. jula 2014. godine u Zagrebu.
Pored protosinđela Venijamina (Kovačića), u manastiru Svete Petke boravili su i Episkop jenopoljski Nikon (Cvetićanin), vikar Njegove Svetosti Patrijarha srpskog g. Porfirija i Episkop marčanski Sava (Bundalo), vikar Mitropolita banjalučkog.
Nakon što je 2021. godine izabran za Patrijarha srpskog, mitropolit Porfirije je prestao obavljati dužnost Mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Za administratora mitropolije tada je izabran episkop Kirilo (Bojović), koji je preuzeo upravljanje mitropolijom u avgustu 2023. godine.
Od 2023. godine, u manastiru Svete Petke živi monahinja Paraskeva (Šuković).